Naslovna » Obrazovanje » Informator obrazovanja » Strategije za podučavanje učenika sa smetnjama u razvoju i invaliditetom

Strategije za podučavanje učenika sa smetnjama u razvoju i invaliditetom

strategija-za-poducavanje-sa-posebnim-potrebama

SMETNJE IZ SPEKTRA AUTIZMA

Učionica

  • Organizacija aktivnosti tokom boravka u školi za ove učenike treba da bude zasnovana na ustaljenosti i rutini. Neočekivana odstupanja i promene u uobičajenom redosledu zbunjuju i uznemiruju ove učenike. Ustaljenost i dosledne rutine povećavaju sposobnost učenika da samostalno funkcionišu u učionici.
  • Okruženje treba da bude organizovano sa dosta vizuelnih oznaka, tako da učenik može brzo da nauči koja je namena različitih prostora u školi i u učionici, da razume gde će se šta odvija i šta se od njega očekuje.
  • Istaknite na vidno mesto raspored aktivnosti. Raspored može da bude tekstualan, grafički ili kombinovan. To je način da učeniku brzo bude jasno šta treba da radi, kada će da završi i šta je sledeće.
  • Obeležite mesta gde učenici mogu dobiti dodatni pribor.
  • Svedite na minimum elemente koji odvlače pažnju. To se posebno odnosi na svetlucave predmete i predmete koji se njišu i trepere.
  • Smanjite preglasne i oštre zvuke i jake šumove.

Nastavne strategije

  • Učenici sa autizmom rade najbolje kada je njihova dnevna rutina predvidiva, sa jasnim očekivanjima. Raspored mora biti vizuelan i izložen na poznatom mestu u svakom trenutku.
  • Svi učenici rade najbolje kada dnevni program ostaje u skladu sa jasnim očekivanjima. Svi zaposleni koji rade sa učenicima sa autizmom treba da budu sa tim upoznati i treba da sprovode dnevni program što je doslednije moguće.

Problemi iz autističnog spektra ispoljavaju se pre svega kroz probleme u komunikaciji. Učenik sa autizmom, veštine socijalne interakcije, po pravilu, uči na isti način na koji uči i druge školske veštine. Korišćenjem jasnih i doslednih vizuelnih znakova i kratkih verbalnih poruka. Aktivnosti mogu biti kreirane tako da podučavaju učenike kako da prepoznaju emocije kod sebe i drugih, da se pripreme za situacije koje mogu da izazovu određene emocije i kako da reaguju u tim situacijama. Ispostavilo se da su “socijalne priče” veoma korisne. To su kratki opisi važnih socijanih situacija iz kojih učenik uči kako drugi mogu da se ponašaju u njima i kako on treba da odgovori.

  • Za učenike čiji je govor slabije ili uopšte nije razvijen, treba u većoj meri koristiti neverbalne kanale komunikacije. Na primer, vrlo je uobičajeno da učenici nisu u stanju da ostvare verbalnu komunikaciju kada se nalaze u stresnom emocionalnom stanju. U takvim situacijama komunikacija se može uspostaviti uz pomoć vizuelnih sredstava: karticama sa natpisima, odgovarajućim sličicama, dogovorenim neverbalnim znacima (pokretom, mimikom, zvukom i slično). Mogućnost da se bude u komunikaciji smanjuje napetost i osećanje nerazumevanja i kod učenika i kod nastavnika.
  • Većina učenika sa autizmom ima pojačanu potrebu za kretanjem. Dozvolite im da ustanu sa stolice, da se prošetaju, da naprave neku od svojih ritualnih radnji i da se nakon toga vrate zadatku i aktivnosti koja je u toku. Vremenom ćete moći unapred da se dogovarate o pravilima kada može da se prekine aktivnost.
  • Učenici u inkluzivnom odeljenju mogu da prate redovan nastavni plan i program, ali pored toga, akcenat treba staviti i na svakodnevne životne veštine, osposobljavanje za život u zajednici, rekreaciju, slobodno vreme i zapošljavanje. Program funkcionalnog osposobljavanja treba uvek da obuhvata pismenost (čitanje i pisanje, osnove matematike, veštine snalaženja u vremenu i rukovanje novcem).
  • Mnogi učenici sa autizmom imaju svoje jake strane i izraženo interesovanje i to treba iskoristiti u učionici. Na primer, ako učenik pokazuje interes za vozove, učenik treba da ima prilike da čita o vozovima, piše o vozovima, da rešava zadatke iz matematike o vozovima…
  • Sličice mogu da pomognu u održavanju pažnje na zadatak. Sličice pomažu da se poveća razumevanje i pamćenje. Koristite sličicu ili sistem reči za samostalan rad nabrajajući procedure i zadatke koji treba da se savladaju.

Praksa u učionici za decu sa smetnjama iz autističnog spektra u redovnoj školi treba da uzme u obzir sledeća pitanja:

  • teškoća da razume da usvojena pravila mogu da se primene i na novu situaciju. Važno je da se u sledećoj sličnoj situaciji, koju ova deca doživljavaju drugačijom, samo podsete na već usvojena pravila.
  • Slabija mogućnost da spontano zaključuje i povezuje u novoj situaciji (sve mora direktno da se podučava)
  • bukvalnost u razumevanju
  • teškoće u uključivanju u grupne aktivnosti, uključujući igranje i igre
  • moguće reakcije straha, uznemirenosti i izbegavanja situacija u kojima su pojačani zvuci ili drugi stimulusi, a na koje druga deca ne reaguju na takav način
  • uočena ponašanja koja se mogu smatrati kao obično nevaspitanje ili nepoštovanje mogu imati niz drugih značenja za dete sa smetnjama iz autističnog spektra, tj. uočeno “nevaljalo” ili “neprikladno” ponašanje može u stvari biti jedini način detetu da ukaže na potrebu za pomoć ili pažnju, ili potrebu da pobegne od stresnih situacija, za dobijanje željenih predmeta, iskazivanje nerazumevanja, protestvovanja protiv neželjenih događaja i slično.
  • Program za pojedinačnog učenika treba da se zasniva na procenama individualnih potreba učenika i razvoja uz neposrednu saradnju svih koji su povezani sa učenikom i uključe sledeće strategije:
    • Obezbeđivanje jasne strukture i niza dnevnih rutina (uključujući i vreme za igru). Postarati se da učenik zna dnevni program na početku svakog dana i da može često da ga pogleda u toku dana, na primer, obezbediti mu “tablu sa slikama”, sa “mapom” dnevnih aktivnosti. Da dete može da pomera “sliku” aktivnosti na deo “završeno” na tabli pre nego što pređe na sledeću aktivnost. Stavljanje ove table u “neutralnu” oblast (tj. oblast koja nije povezana sa određenim aktivnostima), stvaranje “prelaznog” prostora kako bi se poboljšalo razumevanje o završavanju i prelasku na sledeću aktivnost.
    • Podučavanje šta “završeno” znači i pomaganje učeniku da prepozna kada je nešto završeno, a nešto drugo počelo.
    • Davanje upozorenja o bilo kojoj predstojećoj promeni rutine ili promeni aktivnosti.
    • Obraćanje učeniku pojedinačno u svakoj situaciji dok ne nauči da uputstvo dato celom odeljenju važi i za nju/njega, npr., prozivanjem učenika po imenu i izgovaranjem: “Treba da saslušaš ovo, jer to je nešto što i ti treba da uradiš”
    • Ponavljanje uputstva i provera razumevanja. Korišćenje kratkih rečenica bez viška informacija, da bi mogli da razumeju šta se na osnovu te poruke očekuje od njih.
    • Korišćenje raznih načina prezentacije – vizuelne, fizičko uputstvo, vršnjačko modeliranje…
    • Učenje posebnih društvenih pravila / veština, kao što je smenjivanje u odgovaranju i poštovanje socijalnih granica, učtivosti.

Strategije za podučavanje učenika sa smetnjama u razvoju i invaliditetom

OŠTEĆENJE VIDA

script async src="//pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js">

Nema komentara.

Scroll To Top