Naslovna » Obrazovanje » Ispeci pa reci deci » Sveti Nektarije Eginski

Sveti Nektarije Eginski

sveti-nektarije-eginski

Sveti Nektarije Eginski

Inače od samog detinjstva se odlikovao svojom usmerenošću na duhovni život, izdvajajući se time od svojih vršnjaka i pokazujući malo interesa za njihove nestašluke. Tako je i u Carigradu koristio svaku priliku da učestvuje na svakodnevnim bogosluženjima, noseći se još tada mišlju da primi monaški čin i da postane sveštenik. Tu u Carigradu on bi, posle nekog vremena, postavljen za vaspitača u školi metoha Groba Gospodnjeg: nižim razredima je bio vaspitač a sam je pohađao više razrede.

U svojoj dvadesetoj godini Anastasije napusti Carigrad i primi se da u selu Litiju na ostrvu Hiosu bude učitelj. Tu ostade sedam godina, poučavajući ne samo decu nego i odrasle ostrvljane, potstičući ih na pobožnost i vrlinu, koliko rečju toliko i ličnim svojim primerom. Pazio je na svoje ponašanje i provodio život uzdržljivosti i skromnosti. Često se posle predavanja povlačio u svoju sobu, provodeći slobodno vreme najviše u čitanju i molitvi. Hram ne samo što je redovno pohađao, dajući kao učitelj primer svima, nego je mnogo puta i propovedao u njemu Hristovu blagu vest spasenja.

Žeđ za dubljim duhovnim životom učinila je da postane česti gost “Novog manastira” na Hiosu, koji obnovi starac Pahomije, monah svetog života, sa kojim je mladi učitelj Anastasije vodio duge i česte razgovore. Starac Pahomije mu otkri tajne svete monaške filosofije kao “nauke nad naukama i učvrsti u njemu žeđ za podvižništvom. Rezultat svega toga bilo je njegovo primanje angelskog obraza, koje se dogodi 7. novembra (1876. g.) u gore pomenutom manastiru na Hiosu. Mladi monah dobi ime Lazar, bi pribrojan manastirskom bratstvu i postavljen za sekretara. Svo bratstvo neobično ga je volelo zbog njegove revnosti i spremnosti da bude svima od pomoći.

Sveti Nektarije Eginski

Posle godinu dana rukopoloži ga mitropolit Hioski Grigorije za đakona u hramu svetih mučenika Mine, Viktora i Vikentija, davši mu novo ime Nektarije. Đakon Nektarije ostade u svom manastiru još dve godine, izučavajući sa još većim žarom Sveto Pismo i Svete Oce. Želja mu je bila da studira teologiju, ali za to nije imao novaca. No Bog umudri imućnog Jovana Horemina sa Hiosa i on ga posla da o njegovom trošku studira u Atini. Došavši u Aginu, Sveti Nektarije Eginski završi gimnaziju potom i Bogoslovski fakultet (1885.), trudeći se dan i noć. Pri završetku gimnazije umre njegov dobrotvor Horemin i on se no savetu prijatelja obrati za pomoć Aleksandrijskom patrijarhu Sofroniju. Blagodareći patrijarhovoj preporuci upisa se na fakultet u Atini, a kasnije dobi i stipendiju, koja mu omogući blagovremeni završetak studija.

Posle okončanja bogoslovske nauke đakon Nektarije otputova u Aleksandriju, gde ga rečeni Patrijarh rukopoloži za prezvitera u patrijaršijskom hramu Sv. Save Osvećenog (23.marta 1886. g.), proizvevši ga uskoro u čin arhimandrita, u hramu Sv. Nikole u Kairu. Ocenivši njegove sposobnosti i vrlinski život, Patrijarh mu poveri dužnost propovednika i sekretara Patrijaršije.

Budući svetitelj se pokaza veoma revnosan u svom poslu, vršeći svoju dužnost sa strahom Božjim i mnogom ljubavlju. Blagodareći njegovom trudu i zalaganju bi ubrzo živopisan hram Sv. Nikole. Za vreme svog svetog služenja ovaj hristoljubivi muž zadobi veliku ljubav naroda i steče poverenje, tako da posle tri godine svog boravka u Aleksandriji bi izabran za episkopa drevne Pentapoljske episkopije. Tako zapaljena svetiljka njegova bi postavljena na svetionik, da svetli svima svetloljubcima svetlošću evanđelske istine i vrline. Glas o njemu kao mužu punom vrlina i znanja još se dalje čuo, a ljubav narodna prema njemu sve više je rasla. No njegova jedina briga beše i dalje kako da ugodi Bogu i da bude od što veće duhovne koristi narodu Božjem.

Ugled, međutim, koji Sveti Nektarije Eginski steče za tako kratko vreme, i duhovna živost koju on izazva u Crkvi, ne bi svima po volji. Sve to, umesto da bude povod radosti, izazva kod nekih nerazumnih ljudi zavist. Ovi ljudi uspeše da ga opanjkaju kod patrijarha Sofronija. Oni počeše da šire vesti kako se on sprema da posle njega zauzme patrijaršijski presto, koristeći se narodnim poštovanjem i pridobijajući narod za sebe. Da bi ostvarili svoj cilj i što bolje uspeli u svojoj zamisli da otstrane Svetoga, pokušali su da uprljaju i njegov moralni lik. Patrijarh, avaj, poverova tim klevetama, tajno posejanim kao satanski korov, pa ga bez ikakvog suda ili saslušanja, razreši od poverene mu dužnosti. Prvo mu dozvoli da može ostati u patrijaršiji, ali uskoro posle toga uputi mu zahtev da napusti patrijaršijski grad i da otputuje kuda hoće. Uzalud je svetitelj tražio objašnjenje za nepravedni postupak učinjen prema njemu; bez presude i optužbe on bi odbačen i proteran, tako da se celog njegovog zemaljskog života na njemu ostvarivaše blaženstvo Gospodnje: “Blago prognanima pravde radi.. .”

Narod, saznavši za njegov odlazak, tugovao je za njim i pisao mu: “Duboko smo ožalošćeni Vašim odlaskom, jer osećamo u srcu svom nenadoknadivi gubitak i smatramo za veliku štetu to što smo se lišili omiljenog Arhijereja i predobrog i izuzetno trudoljubivog klirika”.

Sveti Nektarije Eginski

U Atini…>>

script async src="//pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js">

Nema komentara.

Scroll To Top