Naslovna » Porodica » Porodični informator » Prava iz socijalne zaštite » Vodič kroz prava osoba sa invaliditetom

Vodič kroz prava osoba sa invaliditetom

vodic-kroz-prava-osoba-sa-invaliditetom

SOCIJALNA ZAŠTITA
Narodna skupština Republike Srbije usvojila je novi Zakon o socijalnoj zaštiti u martu 2011. („Službeni glasnik RS”, br. 24/2011). Socijalna zaštita, u smislu ovog zakona, jeste organizovana društvena delatnost od javnog interesa čiji je cilj pružanje pomoći i osnaživanje za samostalan i produktivan život u društvu pojedinaca i porodica, kao i sprečavanje nastajanja i otklanjanje posledica socijalne isključenosti.

Zakon članom 3 definiše ciljeve socijalne zaštite, između ostalog i stvaranje jednakih mogućnosti za samostalni život i podsticanje socijalne uključenosti. Ove odredbe su očito napisane na osnovu odredbi člana 19 Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom i člana 15 revidirane Evropske socijalne povelje. Ciljevi socijalne zaštite ostvaruju se pružanjem usluga socijalne zaštite i drugim aktivnostima koje predupređuju, umanjuju ili otklanjaju zavisnost pojedinaca i porodica od socijalnih službi.

Svaki pojedinac i porodica kojima je neophodna društvena pomoć i podrška radi savladavanja socijalnih i životnih teškoća i stvaranja uslova za zadovoljenje osnovnih životnih potreba imaju pravo na socijalnu zaštitu, u skladu sa zakonom.

Usluge socijalne zaštite su aktivnosti pružanja podrške i pomoći pojedincu i porodici (u daljem tekstu: korisnik) radi poboljšanja, odnosno očuvanja kvaliteta života, otklanjanja ili ublažavanja rizika nepovoljnih životnih okolnosti, kao i stvaranje mogućnosti da samostalno žive u društvu.

Pravo na različite vrste materijalne podrške ostvaruje se radi obezbeđenja egzistencijalnog minimuma i podrške socijalnoj uključenosti korisnika.
Prava na socijalnu zaštitu obezbeđuju se pružanjem usluga socijalne zaštite i materijalnom podrškom.

Korisnici socijalne zaštite su državljani Republike Srbije.

Korisnici socijalne zaštite mogu biti i strani državljani i lica bez državljanstva, u skladu sa zakonom i međunarodnim ugovorima.

Značajno je što Zakon predviđa mogućnost da ustanove socijalne zaštite mogu osnivati kako organi države, teritorijalne autonomije i lokalne samouprave, tako i druga fizička i pravna lica koja ispunjavaju zakonom propisane uslove, čime se afirmiše pluralizam pružalaca usluga 1 „Službeni glasnik RS“, br. 24/201110 socijalne zaštite. Jedino lokalne samouprave mogu osnivati centre za socijalne rad a Republika i pokrajina zavode za socijalnu zaštitu.

Zakon utvrđuje poštovanje načela zaštite ljudskih prava i dostojanstva korisnika usluga socijalne zaštite (član 24) i zabranjuje njihovu diskriminaciju (član 25), uključujući zabranu diskriminacije na osnovu invalidnosti. Usluge se pružaju korisniku u najmanje restriktivnom okruženju (član 27), tako da se omogući ostanak u lokalnoj zajednici.

Pružanje usluga socijalne zaštite organizuje se na način koji obezbeđuje njihovu fizičku, geografsku i ekonomsku dostupnost, uz uvažavanje kulturoloških i drugih različitosti. Usluge socijalne zaštite pružaju se tako da se korisniku obezbeđuje individualizovan pristup i stručni radnik zadužen za rad na konkretnom slučaju.

Korisnik usluga socijalne zaštite ima pravo na:

  • Informacije
  • Učešće u donošenju odluka
  • Slobodan izbor usluge socijalne zaštite
  • Poverljivost podataka
  • Privatnost
  • Pritužbu

Članom 40. Zakona definisane su grupe usluga socijalne zaštite:

  1. usluge procene i planiranja – procena stanja, potreba, snaga i rizika korisnika i drugih značajnih osoba u njegovom okruženju; procena staratelja, hranitelja i usvojitelja; izrada individualnog ili porodičnog plana pružanja usluga i mera pravne zaštite i drugih procena i planova;
  2. dnevne usluge u zajednici – dnevni boravak; pomoć u kući; svratište i druge usluge koje podržavaju boravak korisnika u porodici i neposrednom okruženju;
  3. usluge podrške za samostalan život – stanovanje uz podršku; personalna asistencija; obuka za samostalni život i druge vrste podrške neophodne za aktivno učešće korisnika u društvu;
  4. savetodavno-terapijske i socijalno-edukativne usluge – intenzivne usluge podrške porodici koja je u krizi;
    savetovanje i podrška roditelja, hranitelja i usvojitelja;
    podrška porodici koja se stara o svom detetu ili odraslom članu porodice sa smetnjama u razvoju;
    održavanje porodičnih odnosa i ponovno spajanje porodice;
    savetovanje i podrška u slučajevima nasilja;
    porodična terapija;
    medijacija;
    SOS telefoni;
    aktivacija i druge savetodavne i edukativne usluge i aktivnosti;
  5. usluge smeštaja – smeštaj u srodničku, hraniteljsku ili drugu porodicu za odrasle i starije;
    domski smeštaj;
    smeštaj u prihvatilište i druge vrste smeštaja.

Zakon po prvi put u Srbiji predviđa usluge podrške za samostalni život: stanovanje uz podršku, personalnu asistenciju, obuku za samostalni život. Ovo predstavlja značajan korak u razvoju servisa podrške koji bi trebalo da omoguće punu socijalnu uključenost i samostalnost osoba sa invaliditetom. Stanovanje uz podršku finansiraće se iz republičkog budžeta, dok će lokalne samouprave finansirati usluge personalne asistencije.

Zakon članom 41. definiše korisnike prava i usluga socijalne zaštite. Među maloletnicima između ostalog su apostrofirana deca i mladi sa smetnjama u razvoju – telesne, intelektualne, mentalne, senzorne, govorno-jezičke, socio-emocionalne, višestruke – čije potrebe za negom prevazilaze mogućnosti porodice. Među punoletnim osobama između ostalog su apostrofirane osobe čije blagostanje, bezbednost i produktivan život u društvu su ugroženi usled invalidnosti, naročito ako imaju telesne, senzorne, intelektualne, mentalne ili teškoće u komuniciranju a usled društvenih ili drugih prepreka se suočavaju sa funkcionalnim ograničenjima u jednoj ili više oblasti života. Ova zakonska definicija očito se oslanja na biopsihosocijalni model pristupa invalidnosti.

Usluge socijalne zaštite organizuju se kao usluge za decu, mlade i porodicu i usluge za odrasle i starije korisnike, uz uvažavanje integriteta, stabilnosti veza i okruženja korisnika i porodice. Usluge socijalne zaštite pružaju se privremeno, povremeno i kontinuirano, u skladu s potrebama i najboljim interesom korisnika.

Dnevne usluge u zajednici obuhvataju aktivnosti koje podržavaju boravak korisnika u porodici i neposrednom okruženju (član 44). Dnevne usluge u zajednici obezbeđuje jedinica lokalne samouprave.

Usluge podrške samostalnom životu pružaju se pojedincu kako bi se njegove mogućnosti zadovoljavanja osnovnih životnih potreba izjednačile sa mogućnostima drugih članova društva, da bi mu se poboljšao kvalitet života i omogućilo da vodi samostalan i kvalitetan život u društvu (stav 1 člana 45 Zakona).

Zakon uređuje i uslove za domski smeštaj korisnika, uključujući i smeštaj u male domske jedinice. Ipak, ova materija je razrađena manje detaljno nego ranijim zakonima, što je na tragu nastojanja podsticanja procesa deinstitucionalizacije.

Usluga smeštaja obezbeđuje se smeštajem korisnika u:

  1. srodničku, hraniteljsku i drugu porodicu za odrasle i starije;
  2. dom za smeštaj korisnika, uključujući male domske zajednice;
  3. prihvatilište;
  4. druge vrste smeštaja, u skladu sa zakonom.

Usluge smeštaja obezbeđuje Republika Srbija, autonomna pokrajina i jedinica lokalne samouprave, u skladu sa ovim zakonom.

Domski smeštaj obezbeđuje se korisniku kome se ne mogu obezbediti, ili nije u njegovom najboljem interesu, ostanak u porodici, usluge u zajednici ili porodični smeštaj.

Detetu mlađem od tri godine ne obezbeđuje se domski smeštaj. Detetu mlađem od tri godine izuzetno se može obezbediti domski smeštaj, ako za to postoje naročito opravdani razlozi, s tim što na smeštaju ne može provesti duže od dva meseca, osim na osnovu saglasnosti ministarstva nadležnog za socijalnu zaštitu.

Usluge domskog smeštaja pružaju se korisniku tako da obezbeđuju pripremu za njegov povratak u biološku porodicu, odlazak u drugu porodicu, odnosno njegovu pripremu za samostalan život, u skladu s porodičnim resursima, njegovim potrebama i najboljim interesom.

Domski smeštaj obezbeđuje se kao:

  1. standardni smeštaj;
  2. smeštaj uz intenzivnu ili dodatnu podršku;
  3. urgentni smeštaj;
  4. povremeni smeštaj;
  5. druga vrsta domskog smeštaja.

Bliže uslove za korišćenje usluge domskog smeštaja i druge vrste domskog smeštaja propisuje ministar nadležan za poslove socijalne zaštite.
Usluge domskog smeštaja može pružati ustanova socijalne zaštite, odnosno pružalac usluga socijalne zaštite koji je dobio licencu za pružanje tih usluga.
Dom za smeštaj odraslih i starijih ne može imati kapacitet veći od 100 korisnika, odnosno dom za smeštaj dece i mladih ne može imati kapacitet veći od 50 korisnika.

Članom 61. Zakona predviđena je mogućnost da se usluge razvijanja radnih sposbnosti i radnog angažovanja korisnika pružaju u ustanovama socijalne zaštite i radnim centrima u skladu sa odredbama Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom.

Ukoliko ustanove socijalne zaštite koje su osnovale Republika, autonomna pokrajina ili lokalna samouprava ne mogu da pruže usluge socijalne zaštite u potrebnom obimu, usluge u postupku javne nabavke može pružiti licencirani pružalac usluga iz privatnog sektora (čl. 64). Naručilac usluga obezbeđuje najkvalitetnije i najekonomičnije usluge ali mora voditi računa o interesima korisnika a pružalac usluga mora poštovati standarde kvaliteta usluga (čl. 66).

Postupak za korišćenje usluge socijalne zaštite iz ovog zakona sprovodi centar za socijalni rad, po službenoj dužnosti ili na zahtev korisnika. Inicijativu za pokretanje postupka može podneti svako fizičko ili pravno lice. Mesna nadležnost centra za socijalni rad utvrđuje se prema prebivalištu korisnika. Izuzetno, postupak za korišćenje usluge socijalne zaštite može sprovesti i centar za socijalni rad na čijoj teritoriji korisnik ima boravište.

Centar za socijalni rad upućuje korisnika radi korišćenja usluge koju je Republika Srbija, autonomna pokrajina, odnosno jedinica lokalne samouprave obezbedila putem javne nabavke, ovlašćenom pružaocu usluge sa kojim je zaključen ugovor o pružanju usluge. Ako ovlašćeni pružalac usluge odbije da korisniku pruži uslugu predviđenu uputom, dužan je da o tome odmah, pismenim putem, obavesti centar za socijalni rad i korisnika i da za to navede razloge.

Korisnik, odnosno zakonski zastupnik korisnika može neposredno odabrati uslugu socijalne zaštite i ustanovu, odnosno pružaoca usluge socijalne zaštite i zaključiti ugovor o korišćenju usluge sa izabranom ustanovom socijalne zaštite, odnosno sa izabranim pružaocem usluge socijalne zaštite. Korisnik, odnosno njegov zakonski zastupnik ne može neposredno odabrati pružaoca usluge i ugovoriti korišćenje:

  1. usluge domskog smeštaja deteta;
  2. usluge domskog smeštaja odrasle osobe lišene poslovne sposobnosti;
  3. usluge domskog smeštaja u ustanovi za vaspitanje dece i omladine;
  4. usluge porodičnog smeštaja, osim u slučajevima predviđenim zakonom.

Žalba na rešenje o usluzi socijalne zaštite koju obezbeđuje jedinica lokalne samouprave podnosi se toj samoupravi. Ukoliko uslugu obezbeđuje autonomna pokrajina, žalba na rešenje o usluzi socijalne zaštite se podnosi pokrajini a ukoliko uslugu obezbeđuje Republika Srbija, žalba se podnosi ministarstvu nadležnom za poslove socijalne politike.

Materijalnu podršku korisnik ostvaruje putem:

  • novčane socijalne pomoći,
  • dodatka za pomoć i negu drugog lica,
  • uvećanog dodatka za pomoć i negu drugog lica,
  • pomoći za osposobljavanje za rad,
  • jednokratne novčane pomoći,
  • pomoći u naturi i drugih vrsta materijalne podrške.

Pravo na novčanu socijalnu pomoć pripada pojedincu, odnosno porodici, koji svojim radom, prihodima od imovine ili iz drugih izvora ostvaruju prihod manji od iznosa novčane socijalne pomoći utvrđenog ovim zakonom.

Porodicom, u smislu ostvarivanja prava na novčanu socijalnu pomoć, smatraju se supružnici i vanbračni partneri, deca i srodnici u pravoj liniji bez obzira na stepen srodstva, kao i srodnici u pobočnoj liniji do drugog stepena srodstva pod uslovom da žive u zajedničkom domaćinstvu.

Pravo na novčanu socijalnu pomoć između ostalih može ostvariti radno sposoban pojedinac, odnosno član porodice ako se sam stara o svom detetu sa smetnjama u razvoju tako da ne može da bude radno angažovan.

Pojedinac koji je nesposoban za rad, odnosno porodica čiji su svi članovi nesposobni za rad i jednoroditeljska porodica imaju pravo na uvećanu novčanu socijalnu pomoć.

Vodič kroz prava osoba sa invaliditetom u Republici Srbiji

Zakon između ostalog predviđa…>>

script async src="//pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js">

Nema komentara.

Scroll To Top