Naslovna » Obrazovanje » Ispeci pa reci deci » Sveti Nektarije Eginski

Sveti Nektarije Eginski

sveti-nektarije-eginski

Sveti Nektarije Eginski

No ovom smernom sluzi Svome, lišenom vlasti i časti, Bog darova jedinu pravu i neprolaznu vlast nad ljudskim dušama: da bude duhovni roditelj i preporoditelj i prosvetitelj mnogih, i za života i posle smrti. Uistinu su čudni i divni putevi Gospodnji! U Atini i Pireju, kao što rekosmo, oko njega se okupljahu mnoge pobožne duše, imajući ga za svoga duhovnog oca i učitelja. Tako, jedna grupa pobožnih žena, njegovih učenica, zažele da se povuče u manastir i da se preda monaškom životu pod njegovim rukovodstvom. Budući da je i sam bio naklonjen monaškom tihovanju, i kao takav i probudio u njima tu i takvu žeđ, on se odazva rado njihovoj svetoj želji i reši se da im pomogne u osnivanju manastira.

Tražeći pogodno mesto za osnivanje manastira, na kraju ga nađe na obližnjem ostrvu Egini, pored gore zvane Paljohoron, gde je nekad bilo sedište Eginskog episkopa. Ovde se ranije podvizavao Sv. Dionisije Zakintski kao mitropolit i tu i do danas postoje desetine sačuvanih crkava i crkvica, (bez ijedne svetovne zgrade), svedoci pobožnosti i vere nekadašnjih hrišćanskih pokolenja. Tu na mestu zvanom “Ksantos”, udaljenom sat i po hoda od mora, po blagoslovu Atinskog arhiepiskopa Teoklita, Sveti Nektarije osnova manastir (1904. g.), posvetivši ga Svetoj i Životodajnoj Trojici, izvoru i uvoru svega postojećeg. Na tom mestu su postojali ostaci poluporušenog manastira “Životodajnog Istočnika” u kome se nekad, po mesnom predanju, podvizavala prepodobna Atanasija Eganska (praznuje se 18. aprila). Ova prepodobna djeva Hristova pređe kasnije u Solun, bežeći zajedno sa prepodobnom Teodorom i Teopisgom ispred gusarske opasnosti. Osnovavši ovde ženski manastir, Svetitelj za prvu nastojateljicu manastira postavi telesno slepu ali duhovno vidovitu i čednu monahinju Kseniju, njegovu učenicu, oko koje se sabra sveto opštežiće sa strogim monaškim pravilima i pod njegovim duhovnim rukovodstvom.

Sveti Nektarije Eginski

Godine 1908. Sveti podnese ostavku na dostojanstvo Upravnika škole (Bogoslovije) i pređe i sam u manastir kao duhovnik i sveštenoslužitelj. Tu on provede ostatak svoga zemaljskog života u molitvi i postu, u umnom i telesnom trudu. Kao što je i u školi obrađivao školsku baštu, zajedno sa decom, poučavajući ih trudoljublju i radu, tako je i ovde učestvovao u obnovi manastira i održavanju bašte sopstvenim rukama. Kao i ranije tako i sada Sveti se bavio pisanjem dušekorisnih knjiga i pesama u slavu Svete Trojice i Bogorodice Djeve.

Mnoštvo vernih, i sa Egine i van nje, skupljalo se u manastir da učestvuje na bolosluženjima Svetiteljevim, slušajući njegove propovedi i tražeći od njega duhovnog saveta. Prosti narod Eginski brzo oseti da se ovde ne radi o običnom sveštenoslužitelju, nego o istinskom čoveku Božjem. Stekavši veliko poverenje u njega, narod je dolazio da traži njegove molitve za razne potrebe, s dubokom verom da njega sluša Bog. Došlo je bilo vreme da onaj koji je često i dugo ponižavan i preziran od ljudi, bude proslavljen od Boga. Tako, umoljavan od sveštenstva i naroda za vreme velikih suša, Svetitelj u dva maha otvori nebesa svojom molitvom, te se bogata kiša izli na ostrvo Eginu. Isto tako, Sveti je činio i druga čuda: jedna žena koja je bolovala od teške glavobolje, isceli se njegovim molitvama. Jedna devojka opet.iz sela Halazmeni, koja je bolovala od hronične temperature, bi takođe isceljena posle ispovesti kod Svetoga i posle njegovih molitava. Neka pak druga, koja je bila verena za jednog mladića, ali nervno bolesna i đavoimana, takođe zatraži pomoć od Svetoga Nektarija. On, pošto joj pročita molitve i ispovedi je, stavi na nju arhijerejske odežde, i ona otide potpuno zdrava. Evo još nekoliko događaja koji svedoče da je Bog još tada počeo da proslavlja slugu Svoga Nektarija.

Za vreme Prvog svetskog rata monahinje namisliše da nabave žita i namirnica za rezervu, predviđajući ratne nevolje. Svetitelj, međutim, oštro ih ukori i reče: “Ako to uradite, onda nas stvarno očekuje velika glad”. Videvši da se on tome vrlo protivi, monahinje odustadoše od svoje namere. Ali zato Bog, po blagoslovu i molitvama Svetoga, umnoži ono hrane što su imali: ne samo što su one imale dovoljno za manastirske potrebe, nego su imale i za sve one koji su u toku rata dolazili u manastir.

Sveti Nektarije Eginski

Sestra koja je posluživala Svetoga, često je u snu videla nekog mladića koji je stajao uz Svetitelja. Kada bi ga ona upitala: da li Vladici nešto treba, odgovarao joj je: “Obavestiću te kad bude potrebno”. To se osobito dešavalo kad je Svetitelj oboleo. Ponekad je ona tog mladića videla i u budnom stanju: dok je Svetitelj služio mladić bi stajao pored njega, izgledao je obučen u vojničko odelo sa munjesjajnim likom. Druga pak sestra, koja je prisluživala u oltaru kao đakonisa, vide za vreme svete Liturgije, i to u momentu kad je Sveti Nektarije izgovarao reči “Tvoja od Tvojih”, veličanstvenu Gospođu, koja je držala Dete u naručju, i kako Ona ušavši kroz carske dveri stade pored Svetoga. Kad je Sveti izgovorio reči “Osobito za Presvetu, Prečistu” … , Ona ispruži ruke i predade mu Dete. Ovo je sestra videla u potpuno budnom stanju. Ova i još mnoga čudna zbivanja, koja su se desila dok je Sveti još bio u životu, pamte i do danas sestre monahinje, očevidci u manastiru Svetoga, a i neki pobožni Eginjani. Svetitelj je sve ovo, kao i ostale svoje vrline, skrivao od ljudi, ali se ne može sakriti grad koji na gori stoji. On se već bio pročuo kao čovek sa dubokim rasuđivanjem, koji kad daje duhovni lek sjedinjuje strogost sa ljubavlju i snishođenjem, upravljajući se uvek prema bolestima i prema moćima bolesnika. Mnoga klirici iz Atine i Pireja dolazili su kod njega za ispovest i duhovni savet. Imao je on i dar da predvidi ono što će se desiti, o čemu svedoče mnogi koji su se kod njega ispovedali. Sveti provede tako oko trinaest godina u manastiru, vodeći na “pašnjake spasenja” poverene mu duše i sve one koji su tražili od njega duhovne pomoći.

No ni u manastiru Svetitelj ne bi pošteđen od iskušenja i kleveta. Atinski arhiepiskop Teoklit I, koji mu je i dao blagoslov za osnivanje manastira, kasnije, pod uticajem zlobnih ljudi koji su klevetali Svetoga za tobožnje zloupotrebe i nečisti život, poče da sumnja u njega i njegov duhovni posao. Zato je često slao svoje izaslanike da vrše preglede i ispitivanja u manastiru i da saslušavaju Sv. Nektarija. Isto nepoverenje prema njemu gajio je i Teoklitov naslednik, arhiepiskop Atinski i potonji patrijarh Carigradski Meletije Metaksakis, koji je docnije kao patrijarh, svojim nerazumnim reformama i gordom samovoljom, naneo ne malo zla Crkvi. Prilikom jedne njegove posete manastiru, radi saslušanja Svetoga, u njegovoj pratnji bio je i tadašnji đakon Atinagora, potonji Carigradski patrijarh, koji Svetoga i pribroji liku Svetih, pobeđen silom Božjom i čudesno posvedočenom svetošću i nevinošću ovog novog Jova trpeljivog.

Sveti Nektarije Eginski

Poslednja optužba…>>

script async src="//pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js">

Nema komentara.

Scroll To Top