Bolest ili ometenost predstavljaju ozbiljnu krizu u funkcionisanju porodice, koja poništava postojeće modele i obrasce ponašanja porodice kao celine, ali i svakog njenog člana. Menjaju se porodične uloge, odnosi i komunikacija među članovima porodice. Sa ciljem prilagođavanja novonastaloj situaciji menjaju se ambicije, finansijska konstrukcija, životna filozofija, vrednosni sistem.
Nakon početnog šoka i faze negiranja, roditelji sva svoja znanja, sposobnosti i snage usmeravaju na traganje za lekom, što je potpuno prirodno. No, taj proces traganja za lekom je mukotrpan i dugotrajan i ne retko, dodatno traumatizuje i dete i roditelja. Neprihvatanje dijagnoze i stanja deteta, proizvodi sumnju u kompetentnost lekara i medicinskog osoblja, što uslovljava ponovna ispitivanja, analize i procene, ali ovoga puta, kod drugih, «boljih» lekara. Kako ni ponovljene analize ne donose očekivane ishode, roditelji pribegavaju alternativnim oblicima i traže pomoć od vidovnjaka, belih magova, travara, iscelitelja…
Lek postaje centar interesovanja. Za to vreme izostaje sociointerakcija sa drugom decom, senzomotorna i govorno jezička stimulacija. Dete se polako izoluje, dok u roditeljima raste osećaj nesigurnosti, a tuga i bol postaju sve veći. Kako dete raste, raste i osećaj nepoverenja u institucije i stručnjake.
Roditelj mora da prođe kroz sve faze suočavanja sa bolešću ili ometenošću jer mora imati osećaj da je sve pokušao kako bi pomogao svom detetu. Prolazeći kroz sve ove faze roditelj se iscrpljuje, biva sve umorniji, usamljeniji, uz osjećaj nepravde, što je još izraženije ako nema podršku i vođenje stručnjaka. Njihova krajnja pozicija nikad nije sigurna, a sigurnost je jedna od osnovnih ljudskih potreba.
Ljudima iz okoline obično nedostaje iskustvo o tome kako se ponašati u blizini deteta sa smetnjama u razvoju i njegovih roditelja, pa ih nesvesno izbegavaju. Roditeljima tako ostaje vrlo mali krug ljudi sa kojima su u kontaktu.
Da bismo lakše i brže ostvarili odnos s roditeljima dece sa smetnjama u razvoju (ili obnovili odnos koji smo ne namerno zanemarili), da bi lakše razumeli njihova ponekad nepredvidiva ponašanja kao što su: otpori, povlačenje, nezainteresovanost, kritikovanje, potrebno je uvek imati na umu sve ono što su prošli, pre nego što su stigli do nas.
Mislite o tome…