Naslovna » Beba » Bolesti i poremećaji » Senzorika i autizam

Senzorika i autizam

 

Mnogi pojmovi vezani uz poremećaje iz autističnog spektra nama, osobama urednog razvoja, su često apstraktni i teško ih je razumeti. Problem se pojavi kada roditelj deteta sa spektra želi svom detetu pomoći i usmeriti ga. Ni jedno nepoželjno ponašanje nije bez uzroka pa kako bi što bolje razumeli dete i pomogli mu morate otkriti koji je ometajući faktor. Puno dece sa spektra je neverbalno, a i ona koja su verbalna često ne mogu da izraze svoje misli i osećanja rečima jer ni sami ne znaju šta im je. Zbog toga dolazi do nervoze i plača, naizgled bezrazložnog (jer se naočigled nije ništa značajno dogodilo), ali  razlog uvijek postoji. Iako ćemo uskoro slaviti peti rođendan, mi još  uvek nismo došli do razumevanja boli. To znači da još nikad do sad nismo dobili odgovor na pitanje „da li te boli stomak(i sl.)?“. Osvestili smo pojmove gladi i žeđi, koji su često kod Vita dovodili do „raspada“, pa nam je sada u tom području jednostavnija komunikacija. Čak smo došli do toga da sam bira šta bi jeo između ponuđenih opcija. Na samom početku našeg upoznavanja sa spektrom jedan od osnovnih pojmova koji smo morali, mi roditelji, usvojiti je SENZORIKA. Upravo je senzorika uzrok većine nepoželjnih i „društveno neprihvatljivih“ ponašanja.

U početku smo mislili da je „senzorički poremećaj“ samostalna dijagnoza koja nam se činila blažom od autističnog spektra i tako smo krenuli u  istraživanje senzorike. Što smo se više upoznavali s pojmovima u senzorici to smo bolje razumeli dete i njegove potrebe. Shvatili smo da naša priča sa senzorikom počinje kada je Vita imao 1,7 godina. Vita je kao beba bio mali proždrljivac koji bi pojeo pun tanjir različitih kombinacija povrća, riže, prosa, zobi i sl. Govorili smo „kad već ne spava dobro, sreća da dobro jede“. Međutim, naš prvi odlazak na more s Vitom pretvorio se za mene u dramu jer dete koje je jelo više od mene ? prestalo je doslovno „preko noći“ jesti. Kuvala sam po pet vrsta jela u jednom obroku samo da nešto pojede i sva su bila, do tad, njegova omiljena. Jedino što je hteo jesti je hleb s maslinovim uljem i pogačice od spanaća i krompira. Sav onaj proso, zobene kaše i riže u slanim i slatkim, povrtnim i mesnim kombinacijama su završavali u smeću. I tako godinu dana mučenja, Vita nervozan od gladi, ja nervozna od nemoći da mu pomognem i neznanja zašto ne jede. Naravno, ne treba niti spominjati sve one savete tipa „izgladni ga pa će jesti“, „testira tvoje granice, ne popuštaj mu“ i sl. E pa neće jesti niti kad ga izgladnim, samo će biti nervozan od gladi, i ne, nisam nesposobna majka da ne mogu sama razlučiti šta je testiranje granica, a šta je problem.

Mi smo imali problem, sada mi je potpuno jasno. Još bi htela da  naglasim da je Vita stalno stavljao različite predmete u usta i grickao ih kao mala beba kojoj izbijaju zubi, a već smo imali sve zube i ta faza se morala završiti. I tako jednog, za mene zaista predivnog dana, ispred Vita na tanjir stavim kuvano povrće, šargarepu, brokuli i karfiol u izvornom obliku, sve začinjeno maslinovim uljem. Za 10 minuta tanjir je bio prazan. Vita je svaki pojedinačni cvetić brokulija, karfiola i svaki komad šargarepe opipao i pojeo, i pri tome bio nasmejan i dobre volje. Koje prosvetljenje, moje dete želi da vidi, opipai grize hranu. Ako jede šargarepu, on je želi i videti, a u kašama je nije video, ako jede brokuli želi ga gristi, a kaša samo proklizi kroz usta. Zapravo najjednostavnije, njemu su se kaše i kašasta hrana gadile i nije ih mogao pojesti. On želi čvrstu hranu koju mora da  gricka. Ništa nije u tome toliko čudno osim toga da mu se kašasta hrana gadila do te mere da će ostati gladan, a glad će ga dovesti do potpunog sloma u kom kreće neprekidna nervoza, plač jedna velika histerija. E to je senzorika. Ako vam nešto nije fino, a ceo dan niste jeli, ruke vam se tresu od gladi i osećate slabost u celom telu, poješćete to jer ste svesni da ne možete funkcionisati, ali ako imate problem sa senzorikom, koliko god gladni bili, nećete moći pojesti ono što vam stvara senzoričke poteškoće koje vas dovode do još goreg sloma od osećaja gladi.

Drugi pokazatelj senzoričkih teškoća kod mog dečaka bilo je stalno skakutanje i guranje nogu u tvrdu podlogu. Naravno, kada nemate pojma o autizmu, a za senzoriku nikad niste čuli, plus imate samo jedno dete, onda vam to skakutanje i mahanje rukicama ne predstavlja ništa posebno. Često smo mislili da se Vita veseli pa zato skakuće. Iskusno oko „roditelja sa spektra“ odmah bi na to zabrinuto gledalo i samo zabrinuto mahalo glavom, a možda i pitalo da li dete ima poteškoća u razvoju. Prilikom jedne od naših procena, upoznali smo se sa pojmom propriocepcija. Dete nam uopšte nema osećaj svoga tela??? To je prilično zastrašujuće jer ne možete razumeti kakav je to osećaj kad nema osećaj. Bilo je tu različitih pokušaja tumačenja od toga da ne zna odrediti dokle su mu noge, a dokle ruke, do toga da ne zna gde se u prostoru njegovo telo nalazi itd. Sve nama prilično apstraktno. Prestali smo da se trudimo da razumemo kako se dete koje ima poteškoće s propriocepcijom oseća, ali smo naučili kako da mu pomognemo. Najbolji primer za to je kada bi Vita išao da  spava, uvek bi gurao nogicama ćebe i motao ga oko tela, posebno nogu. Shvatila sam da mu je potreban pritisak na telo kako bi se smirio i mogao da  zaspi pa ga čvrsto stisnem oko njegovih ruku, a pod njegove tabane podmetnem svoju nogu da ima čvrsti oslonac. Neverovatno je to kako se tada umiri i brže zaspi. Verojatno mu taj pritisak osvesti telo i više se ne oseća kao da lebdi (ako je to uopšte takav osećaj).

Najčešća poteškoća sa senzorikom koju roditelji odmah primete su poteškoće sa slušnom hiperosetljivošću. Deca sa spektra često znaju poklapati uši jer im smetaju određeni zvukovi. I nama je jasno kada nekome smetaju glasni zvukovi, ali to nije pravilo kod senzoričkog poremećaja. Viti, na primer, smetaju neke vrste šumova. Celo leto smo se nagledali poklapanja ušiju dok nismo došli do zaključka da mu smeta zvuk klime tj. spoljne jedinice klime. S druge strane Vita traži jako glasnu muziku i voli da ide na koncerte. Takođe, vezano uz to pojavilo nam se i jedno tzv. nepoželjno ponašanje, a to je puštanje glasnih zvukova poput pevanja, ali bez melodije. To zvuči baš, onako, „autistično“ kako bi to društvo okarakterisalo, ali to je njegova potreba za auditivnom stimulacijom.

Sada dolazimo do toga kako rešiti probleme senzorike, ako se oni uopšte mogu rešiti. He,  Vitova senzomotorička terapeutistkinja iz ustanove koja nas je isključila iz terapija, bi rekla, „nećemo više raditi na senzorici jer je senzorna integracija trebala da se završi sa 4. godine“. Da, na žalost, i takvi terapeuti postoje. Roditelji, morate razumeti kako senzoričke poteškoće neće nikada prestati i senzorika se stalno menja, ali deca sa sazrevanjem i stručnom pomoći nauče da se nose sa svojom senzorikom i nauče kako potrebne senzoričke podražaje da  dobiju i društveno prihvatljivi oblik ponašanja. Ako dete ima potrebu za puno oralnih podražaja jednog dana će možda umesto žvakanja svega i svačega što mu se nađe na putu, uzeti žvaku najjačeg ukusa i žvakati je, možda će često prati zube sa električnom četkicom …

Ima puno mogućnosti jer je senzorika svuda oko nas u svakodnevnom životu. Na nama roditeljima je da upoznamo i razumemo detetove senzoričke potrebe i pokušamo da ih uklopimo u društveno prihvatljivi funkcionalni obrazac.

script async src="//pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js">

Nema komentara.

Scroll To Top