Naslovna » Obrazovanje » Ispeci pa reci deci » Ilarion Ruvarac

Ilarion Ruvarac

ilarion-ruvarac

Zamonašio se u Krušedolu i dobio monaško ime Ilarion 1. januara 1861. godine. Pod ovim imenom objavio je i najveći broj svojih naučnih radova. Ubrzo je zbog svog obrazovanja imenovan na položaj beležnika crkvenog suda. Godine 1872. postao je profesor Karlovačke bogoslovije. U ovom periodu intenzivno čita istoriografkse rasprave i uči jezike koji su mu bili neophodni za proučavanje prošlosti. Znao je latinski, grčki, nemački a služio se i italijanskim i mađarskim jezikom. Može se reći da je Ruvarac prvi obrazovani srpski istoričar. Postavljen je za arhimandrita manastira Grgeteg 1874. a sledeće godine za rektora Karlovačke bogoslovije. Zbog sukobljavanja sa patrijarhom Germanom Anđelićem 1882. je uklonjen iz Karlovca sa mesta rektora. Prvo je sklonjen u manastir Grgeteg a potom je poslat za mandatara temišvarske eparhije, ali je odbio da bude vladika. Vratio se u Grgeteg gde je ostao nastojitelj do kraja života. Manastir je obnovio i unapredio. Tu se intenzivno bavio naučnim radom. Poznat po svom nepokolebljivom stavu u brojnim polemikama često je zapadao u neprilike, ali je i dobijao brojna priznanja. Godine 1869. izabran je za članak Srpskog učenog društva. Postao je jedan od prvih redovnih članova Srpske kraljevske akademije 1888. godine.

Njegov istoriografski rad predstavlja period borbe za kritičku istoriografiju u srpskoj nauci. Ovaj pravac je na kraju i prevladao. Obračun sa romantičarima izvršen je pre svega na polju proučavanja srednjovekovne srpske istorije. Prednost kritičkih istoriografa bilo je veliko stručno obrazovanje koje predstavnici romantičarskog pravca uglavnom nisu imali. Najžešće polemike vodio je upravo sa glavnim predstavnikom romantičarske struje Pantom Srećkovićem.

Svoje prve radove počeo je da objavljuje još kao bogoslov, posle povratka iz Beča. Prvi članak objavio je u Sedmici 1856. pod naslovom Pregled domaćih izvora stare srpske povesnice. Tu je pre svega izvršio odvajanje izvora od literature, što pre nije činjeno. Veliki doprinos ove rasprave za srpsku istoriografiju je prihvatanje stava da bez velikog broja objavljenih i kritički obrađenih izvora i nema istorije.

Ruvarac je tokom čitavog radnog veka tragao za izvorima za srpsku istoriju i kritički ih objavljivao. Njegov način kritike izvora prihvatio je veliki broj njegovih savremenika, srpskih istoričara. Prihvatio je stav Leopolda fon Rankea da prošlost treba prikazivati onakvu kakva je bila, bez sopstvenog ulepšavanja i domišljanja.

U Sedmici je objavio i svoju drugu raspravu Prilog ka ispitivanja srbskih junačkih pesama (1857, 1858). Ove dve rasprave objavljene su ponovo 1884. pod nazivom Dve studentske rasprave. U ovoj rapsravi pokazuje da se narodne epske pesme ne mogu uzeti kao izvor za događaje o kojima pevaju. I oko ovog pitanja vodeće žestoke polemike sa romantičarima koji su smatrali da je epska pesma autoritet najviše istorijske vrednosti.
Sve do 1867. nije ništa objavljivao da bi tada počeo da objavljuje niz radova, u početku izvore i članke iz crkvene istorije. Rasprave važnije po rezultatima iz tog vremena su: Kraljice i carice srpske (1868), O prvim godinama Dušanovog kraljevanja u hronološkom pogledu (1872), Nešto o Bosni dabarskoj i dabrobosanskoj episkopiji i o srpskim manastirima u Bosni (1878). U ovim raspravama razjašnjava neka važna, a u hronološkom ili smisaonom pogledu nejasna mesta srpske istorije. U ovom periodu još uvek nije strasni polemičar, mada se već nazire sukob sa Srećkovićem. Veliku polemiku koja je imala velikog uticaja na srpsku istoriografiju pa i na srpsku kulturu krajem 19. veka, izazvala je njegova rasprava iz 1879. Hronološka pitanja o vremenu bitke na Marici, smrti kralja Vukašina i smrti cara Uroša. Na istu temu je iste godine rad objavio i Ljubomir Kovačević. Oba istoričara su dokazivali da kralj Vukašin nije mogao da ubije cara Uroša, jer je poginuo u Maričkoj bici 26. septembra 1371, a car je umro početkom decembra iste godine. Na ove rasprave usledile su burne reakcije branilaca istorijske tradicije, pre svega Pante Srećkovića. Polemika se nije vodila samo oko ovog pitanja, već i oko izdaje Vuka Brankovića, uloge grofa Đorđa Brankovića prilikom seobe Srba, vekovne nezavisnosti Crne Gore i drugih spornih mesta srpske istorije.

Uoči 500 godišnjice Kosovske bitke odlučio je da napiše kritičku biografiju kneza Lazara. Objavljivao ju je u nastavcima u časopisu Stražilovo više od godinu dana. Ovo delo objavljeno je kao knjiga O knezu Lazaru 1888. godine. Predstavlja njegov najznačajniji rad. Pored izvesnih nedostataka kojih je i sam autor bio svestan, ovo delo je i danas upotrebljivo i predstavlja dobar primer kritičke istoriografije. Često je činio digresije iz polemičkih razloga. Koristi veliki broj raznovrsnih izvora koje pravilno tumači i analizira. Utvrdio je načelo da treba izbegavati falsifikate i tradiciju kao istorijske izvore i da svoju pažnju treba posvetiti izvorima koji su po vremenu i mestu nastanka bliži događaju o kome svedoče.

Njegov veliki opus obuhvata radove iz gotovo svih perioda srpske istorije. Pisao je živo, polemički, nastojeći da čitaocu prikaže put istraživanja do konačnog razrešenja problema.

Pored pomenutih značajni su i sledeći njegovi radovi:

O pećkim patrijarsima od Makarija do Arsenija III, 1868, 1879.
O humskim episkopima i hercenjgovačkim mitropolitima do godine 1766, 1901.
Raški episkopi i mitropoliti, 1901.
Dvije bosanske kraljice, 1893.
Banovanje Tvrtka bana 1333. do 1377, 1894.
Montenegrina, prilošci istoriji Crne Gore, 1898.
Stari Slankamen, 1892.
Njegov brat Dimitrije Ruvarac takođe je bio istoričar.

Ilarion Ruvarac je do kraja života živeo strogim monaškim životom. Bio je počasni član Monaškog udruženja Kraljevine Srbije. Umro je u manastiru Grgeteg 8. avgusta 1905. godine, gde je i sahranjen. Njegov grob, sa skromnim spomenikom, danas se nalazi na brežuljku više manastira, na mestu sa kojeg se pruža prelep pogled na okolinu.

script async src="//pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js">

Odgovorite

Scroll To Top