Naslovna » Deca sa smetnjama » Domovi » Domsko odeljenje Izvor – Paraćin

Domsko odeljenje Izvor – Paraćin

Domsko odeljenje Izvor – Paraćin

Paraćin
035 540 548
www.svetapetkaizvor.com

Dom Izvor

Dolaskom Igumanije Jefimije sa sestrinstvom u manastir Sv. Petke 1942. Komesarijat za izbeglice dodeljuje manastiru tridesetoro izbegličke dece na čuvanje, koja su boravila u manastiru sve do oslobođenja 1945. godine. Svu brigu o deci vodile su monahinje, koje su i same bile u velikoj oskudici tih ratnih godina. Po završetku rata igumanija Jefimija, posle mnogo molitva i rasuđivanja, odlučuje da prihvati decu ometenu u razvoju, na trajnu negu i čuvanje. (To je potvrđeno i aktom Ministarstva za socijalnu politiku Vlade Srbije br. 24970 od 21. 12. 1945.)

Prvih dvadeset godina dom je bio smešten u manastirskom konaku. Premda je materijalnu stranu izdržavanja doma preuzela Država tj. Savet za socijalno staranje NR Srbije, povremeno obilazeći i vršeći nadzor, ipak su uslovi smeštaja bili oskudni, a i uslovi rada veoma teški. U konaku je bilo smešteno trideset štićenica, isključivo ženskog pola, sa najtežim umnim, psihičkim i fizičkim poremećajima. Zdravstvenu zaštitu dece je obavljao Dom narodnog zdravlja u Paraćinu. Svu dakle brigu o štićenicama vodile su monahinje, od kojih su po 4 stalno bile dežurne. Zbog specifičnosti i odgovornosti posla Mati je sestre slala u bolnice na medicinske kurseve ili su dolazili doktori u manastir da sestre upute u osnovna menicinska znanja, tako da su monahinje deci pružale osnovnu medicnisku pomoć.

To su bile najteže godine. Vešernice nije bilo, sestre su ručno prale veš, a često su pocelu noć ložile peć, da bi što više veša osušile. Sobe za smeštaj bolesnica su bile pretesne. Ali ipak je vladala besprekorna čistoća. Polagala se velika pažnja o fizičkoj nezi dece, o njihovom zdravstvenom stanju, kao i o vaspitačkom radu sa pojedinim devojčicama lakše ometenim u razvoju, koje su od monahinja učile neke lakše kućne poslove, što im je dalo osećaj da su potrebne i korisne.

Od prvih dana se izgrađivao uzajamni prisni odnos između monahinja i štićenica, radosno-tužni odnos jednostavne, najiskrenije ljubavi. Imajući zajedničku pokroviteljku i zaštitnicu Svetu Petku, mnogo puta u iskušenjima i nevoljama uverivši se da se Svetiteljka nalazi na čelu ovog doma i da o njemu neprestano brine. I monahinje i štićenice osećaju, često ljudima neobjašnjivu, radost što su baš tu, zajedno, pružajući jedne drugima duhovne i telesne utehe…

Posle blaženog upokojenja igumanije Jefimije, aktom Ministarstva postavljena je za upravnicu doma nastojateljica manastira Ravanice i Svete Petke, igumanije Gavrila, koja je pored mati Jefimije vodila svu administraciju doma.

Prelomna godina bila je 1966. kada manstir ustupa Republičkom sekretarijatu za socijalnu politiku SR Srbije 0,41 hektar zemlje, na kojoj Sekretarijata podiže novu zgradu sa prizemljem i spratom, opremljenu najsavremenije uređajima tog vremena. Tako se broj povećava na 92 štićenice. U prvo vreme radila je, pored monahinja, samo jedna medicinska sestra, zatim tri, a danas radi pet medicinskih sestara. Lekar opšte prakse dolazi tri puta nedeljno,a neuropsihijatar jednom nedeljno.

Godine 2006. obeležena je četrdesetogodišnjica od osnivanja doma u novoj zgradi, tj. šezdesetogodišnjica od osnivanja prvog doma pri manastiru. Pored sestara monahinja na čelu sa igumanijom Marijom, među kojima još ima onih koji su radili sa mati Jefimijom na samom zasnivanju doma pa sve do mladih monahinja, koje tek nekoliko godina požrtvovano rade sa decom, bili su prisutni predstavnici iz nadležnog ministarstva za rad i socijalnu politiku i iz Centra za socijalni rad iz Paraćina.

U poslednjih nekoliko godina dom je značajno obnovljen i unapređen, jer je pored domaćinskog čuvanja i održavanja od strane monahinja, ipak se posle svih ovih godina na njemu osetio zub vremena. Pokretači te obnove su naravno monahinje, ali sredstvima koje obezbeđuje nadležno ministarstvo, kao i mnogi donatori iz crkvenih krugova ili humanitarnih organizacija u periodu od 2005. do 2008. godine.

Na zgradi doma promenjena je celokupna stolarija, spoljna i unutrašnja. U sklopu zgrade dozidan je teretni lift i uz njega dve pomoćne prostorije. Dvorište doma većim delom popločano je behatonom, sazidana je garaža, obnovljen je stari veliki letnjikovac. Polovina dvorišta, pak, pretvorena je u pravi park, sa travnjacima, fontanom, cvećem, kućicama za odmor i klupama, gde štićenice provode dosta vremena u toku proleća i leta.

Prostorije za dnevni boravak dece potpuno su prilagođene potrebama štićenica koje ih koriste, tj. tapacirani su i zidovi i podovi da ne bi dolazilo do mogućih povreda. Postavljene su tapacirane klupice, a gornje zone zidova oslikane su likovima iz crtanih filmova, kao i prirodnim motivima. Dečja trpezarija obnovljena je novim stolovima i stolicama, a kreveti su zamenjeni novim, raznobojnim. Postavljeno je i ozvučenje u celom domu tako da odgovarajuća duhovna ili dečja muzika deluje kao umirujuća terapija. Na samom ulasku u dom oslikana je freska na kojoj je prikazana Spasiteljka kako blagosilja bolesnu decu i teši ih… Na fresci stoje natpisi: “Pustite decu neka dolaze k meni jer je takvih carstvo nebesko”.

Nastoji se da sve štićenice budu krštene. Zavisi od zdravstvenog i umnog stanja štićenica, one se uključuju u bogoslužbeni život manastira. Neke od njih češće posećuju bogosluženja, čak pojedine znaju da poju neke od bogoslužbenih pesama i da na Svetoj liturgiji primaju Svete tajne. A za sve druge koje ne mogu prisustvovati bogosluženju sveštenik nosi Svete Tajne u dom i tamo ih pričešćuje. Na njihovim čistim licima sija tada nezemaljska radost…Dešavalo se da roditelji donesu decu u dom, i više se za njih ne interesuju.

Posle upokojenja nekih štićenica u manastiru se služi opelo, čitaju pomeni, a pominju se i na Liturgiji. Ukoliko štićenica nema nikoga od rodbine sahranjuje se na seoskom groblju. Sestre povremeno dovedu decu na izlet do manastira Ravanice ili nekog drugog manastira u okolini ili negde u prirodu ili pak do zoološkog vrta, što je njima posebno zanimljivo. Najviše vole da idu u Ravanicu da vide sestre koje te godine nisu sa njima i da posete grobove umrlih sestara sa kojima su provele mnogo godina.

To dokazuje da one umeju da osete ljubav i da je uzvrate; da se za nekoga vežu i da ga pamte čak i kada ga više nema. Samo je dan uzdah njihov pred Bogom za nekog koga vole ima neprocenjivu vrednost… Čuvanje ovakve dece za monahinje predstavlja nešto posebno, što možda i nije u manastiru uobičajeno a što ovom manastiru daje posebno i značajno mesto u Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi i u državi uopšte. Ovom domu, što se nalazi pri manastiru i što se deca ostavljaju na brigu monahinjama daje poseban i nezamisliv ugled među domovima u Srbiji. Mnogi su roditelji izjavili da svoju decu nikome ne bi mogli poveriti na čuvanje osim monahinjama…

script async src="//pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js">

Nema komentara.

Scroll To Top