Vladimir Nazor

Vladimir Nazor je rođen maja 1876. u mestu Postire na Braču, a umro u Zagrebu, juna 1949. Bio je hrvatski i jugoslovenski književnik, pesnik, prevodilac sa više evropskih jezika i akademik. Smatra se najplodnijim piscem svog pokoljenja. Studirao je prirodne nauke i bio gimnazijski profesor u Istri, gde je najduže živeo. Napisao je mnoga dela, kao što su Istarske priče, Veli Joža, Utva zlatokrila i druge, a poznat je i po izvanrednom ratnom dnevniku S partizanima. Iako u godinama i narušenog zdravlja, godine 1942. je s pesnikom Ivanom Goranom Kovačićem, preko reke Kupe otišao u partizane na oslobođenu teritoriju, o čemu je izvestio čak i Radio London.

Njegov odlazak u partizane je za ovaj oslobodilački pokret imao propagandnu vrednost. Nazor je počeo voditi dnevnik S partizanima, koji se smatra jednim od najupečatljivijih ratnih dnevnika.

Januara 1943. je u zapaljenom srpskom selu kraj Vrginmosta napisao jednu od najpotresnijih pesma o stradanjima Srba Majka pravoslavna.

Jesi li se nasjedila na garištu kuće svoje,
oh, ta kuća b’jedna! –
tražeć okom i rukom kol’jevčicu malog Jove,
ikonicu svetog Đorđa i đerđefić tvoje Ruže?
Sve je sada dim i pepel, sve proguta čaća tavna –
ti, slomljena krepka grana, najbjednija međ ženama,
majko pravoslavna!

Jesi li se nahodala nogama što jedva nose
oh, te noge bolne!
Jesi li se umorila tražeć Rumu, kravu svoju,
kravu svoju, hraniteljku stare bake i dječice?
Da l’ je vuci rastrgoše il’ je sakri šuma tavna?
Ne muči se! Za koga bi sada bili sir i ml’jeko,
majko pravoslavna?

Je si li se naplakala nad sudbinom druga svoga,
o druže ljubljeni!
Izdajom ga uloviše, kao psa ga izmlatiše,
mučili ga, vezali ga, bacali ga u tamnice.
I on koga srce vuklo djela vršit teška i slavna,
kao hrom se bogalj vrati da ti umre na rukama,
ženo pravoslavna.

Jesi li se nakukala iznad one strašne jame,
o jamo prokleta!
Gdje sa grkljanom prerezanim djeca tvoja sada leže
pokraj bake, i gdje majku svoju zovu, za njom plaču;
i boje se, jer je rupa puna ljudi, vlažna, tavna?
Šutiš. Pečat šutnje jad je na usta ti udario,
majko pravoslavna.

Bl’jediš, tanjiš i kočiš se, no bol nemoj gušit svoju,
bol ti preduboku!
Pusti neka tužba tvoja odjekuje širom zemlje
i nek traje vjekovima. Neka čuju u što sada
prometnu se sjeta tvoja, tvoja tuga stara, davna.
– Šutiš. Bl’jediš. I oreol mučeništva već te kruni,
majko pravoslavna.

(U popaljenom srpskom selu kod Vrginmosta 1943.)

Posle rata objavio je i Pjesme partizanske. Za pedeset godina plodnog rada Nazor je pisao pesme, pripovetke, priče za decu, putopise, romane, dnevnike, rasprave i prevodio italijanske i nemačke pesnike.

Osim što su po njemu mnoge škole dobile ime, njegovim imenom je nazvana i najveća nagrada u Republici Hrvatskoj, koja se dodeljuje za najbolja umetnička ostvarenja na području književnosti, muzike, filma, likovnih i primenjenih umetnosti, pozorišne umetnosti, kao i arhitekture i urbanizma.