Zemlje zapadne Evorpe uvode letnje vreme sedamdesetih godina, da bi se taj običaj zatim 1996. proširio na celu Evropsku uniju. Šest godina kasnije, 2002. Unija donosi tačnu proceduru, tj. datume prelaska na letnje i zatim na zimsko vreme. Za 2007. bilo je planirano opšte sagledavanje efekata letnjeg računanje vremena i eventualna revizija, ali do sada do revizije nije došlo.
Kod nas je letenje vreme počelo da se računa 27. marta 1983. godine na osnovu odluke Vlade tadašnje Jugoslavije. Na letnje vreme se prelazilo krajem marta, a ono se završavalo septembra meseca. Kasnije se o letnjem vremenu donosi zakon, koji je potom sasvim prilagođen propisima o letnjem vremenu Evropske unije.
U SAD letenje vreme ne primenjuju Arizona i Havaji, a u Evropi Island. 2011. godine Rusija je donela odluku da ubuduće ne prelazi na letnje vreme.
Što se ostalih zemalja tiče, u globalu vlada šarenilo, ali ono je sasvim opravdano jer pozitivni ekonomski efekti letnjeg vremena se uočavaju samo u zemljama na umerenim geografskim širinama. U ekvatorijalnim zemljama obdanica i noć traju uglavnom jednako te se pomeranjem kazaljki na satu ništa ne dobija. Slično je i sa zemljama krajnjeg severa, odnosno juga. U polarnim područjima obdanica i noć traju mesecima te nikakvo manipulisanje ranijim ili kasnijim ustajanjem ne proizvodi nikakve rezultate.
Danas na svetu čak 110 od 192 države koristi takozvano letnje ukazno vreme (daylight saving time). Ono se ne koristi u Kini, Japanu, Južnoj Koreji i širom afričkog kontinenta, gde ova mera nikad nije stekla širu popularnost.
U Solženjicinovom romanu Jedan dan Ivana Denisoviča, u sledu dramatičnih događaja kojima se opisuje život u sovjetskom gulagu, zatvorenik Denisovič primećuje kako u podne sunce nije u zenitu, zaključujući da se i “sunce povinuje njihovim dekretima”.
Šta će još svetskim i domaćim “vlastima” pasti na pamet? Da li ste čitali Orvela?