Naslovna » Deca sa smetnjama » Saveti roditeljima » Turbulentno dete

Turbulentno dete

turbulentno-dete

Ono što ne znamo, to je da je hiperaktivno ponašanje ustvari tzv. manična odbrana, način da dete pobegne od TUGE i ANKSIOZNOSTI.

Neusvajanje jezičke logike, nerazvijanje govora i jezika, ukazuju na zastoj u razvoju objektnih odnosa, zastoj u razvoju simbolizacije, odnosno pokušaje da se negira zjap koji se pojavljuje između objekta i njegovog simbola, predstave. Spoljašnji objekt je nestao pre nego što je njegova predstava zaživela u dečjem unutrašnjem psihološkom prostoru. Dete ne može da stvori mamu kada mu treba, a ona nije tu, što stvara osećaj usamljenosti, nesigurnost i
strah u odnosu na spoljašnji/unutrašnji svet.
Haos koji postoji u unutrašnjem svetu, koji uznemirava, plaši, prenosi se, projektuje u spoljašnji svet, na spoljašnje objekte. Potreba da se osvoji spoljašnji prostor, kroz hiperaktivnost i “radoznalost”, nema svoj cilj. Pažnju ne vodi cilj, zato se ni na čemu ne zadržava, dete nije radoznalo, odnosno ne traga da bi saznalo, osvajalo, već “juri po svetu”, ne bi li dodirnulo, videlo, pokupilo, ali samo na kratko. Jer, svi spoljašnji objekti, koliko su zanimljivi toliko su i opasni, pa dete ne sme dugo da ostane u kontaktu sa njima.

“Haos” koji nam “turbulentno dete” ostavi je isti onaj koji ono nosi u sebi.

Dete gubi i iznova stvara granice sopstvenog psihičkog prostora, ali i svog tela, tako da mu je teško da se orijentiše i u sebi samom, te ne dograđuje telesnu šemu, nema pun doživljaj telesne celovitosti, ne zna šta je gore-dole, spolja-unutra, šta pripada drugom, a šta njemu.
Vreme takođe nema značaja, ne uvažava se, ono ne prolazi. Deca su uvek ista, on je uvek isti, roditelji su ostali tamo gde je on zastao, nije bitno da li se nešto dešava danas ili je bilo juče, i kojim redom treba da se ređaju događaji.
Emocije haosa, intenzivne, doživljene kao vrlo opasne, razarajuće i po objekt i po sopstvenu ličnost, moraju da se kontrolišu, jer su upućene objektu koji se i voli. Tako da kontrola, opsesivnost, kada emocije postanu nepodnošljive, moraju da prerastu u potpunu inhibiciju. I to, ne samo inhibiciju da se oseća, da se pokaže drugom to što se oseća, da se imenuje to što se oseća, da se ispolji tuga, stid, osećanje krivice, briga za drugog.

Dete je INHIBIRANO DA ŽELI, da razvija odnos i bliskost, i da UČI. Dete se boji, teško prima negu od drugog, ali teško prima i zadržava i znanje. Zato mora stalno da ponavlja, da prevodi emocije u motorne ili verbalne akcije, ne bi li se rasplašilo. To je i jedini način da uči. Što je strah manji, to će i znanja lakše da usvaja.
Način na koji dete postoji u ovom svetu je način na koji može da se izbori sa svim zastrašujućim i lepim sadržajima iz svog unutrašnjeg sveta, a ujedno i nama pouk kako da mu priđemo i na koji način da ga učimo. Bezbrojnim ponavljanjima istih sadržaja uverićemo dete da ne mora da se plaši i da može slobodno da uzme ono što mu dajemo.

Vesna Vuković, lekar specijalista dečije
psihijatrije, psihoterapeut

Hvala sajtu bebinizbor.com

script async src="//pagead2.googlesyndication.com/pagead/js/adsbygoogle.js">

Odgovorite

Scroll To Top